Primjena ionizirajućeg zračenja u industriji je raznolika, te pokriva područja od poljoprivrede i sterilizacije hrane, proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama, niz različitih kontrolnih mjerenja u proizvodnji i građevini, pa sve do istraživanja ležišta za eksploataciju ugljikovodika ili ruda.
Jedna od najznačajnijih primjena u industriji je korištenje sterilizacije ionizirajućim zračenjem, kojom se u potpunosti odstranjuju ili uništavaju svi mikroorganizmi i njihove spore bez da se materijali izlažu otrovnim kemikalijama ili visokim temperaturama. Vrlo je zastupljena u medicini, proizvodnji hrane te uzgoju novih vrsta bilja. Sterilizacijom hrane, prvenstveno svježeg voća i povrća te začina i čajeva uništavaju se prisutni mikrobi i gljivice, čime se sama trajnost hrane povećava, bez negativnog efekta na kvalitetu proizvoda i ljudi.
U masovnoj proizvodnji uređaji s izvorima ionizirajućeg zračenja koriste se za industrijsku radiografiju. Tom metodom dobiva se slika unutrašnjosti proizvoda, tj. koristi se za provjeru ispunjenosti spremnika (npr. limenke s pićima) i detekciju grešaka i nehomogenosti u materijalu (npr. zavari na brodovima). U građevini i geotehnici kao kontrolu izvedbe radova koriste nuklearne densimetre, s kojima dobivaju informacije o gustoći i vlažnosti ugrađenih materijala na objektima (brane, nasipi).
U prošlosti su u primjeni bili ionizacijski detektori dima te gromobrani, koji su sadržavali radioaktivni izotope.
U ionizacijskoj komori detektora dima nalazi se mali izvor americija-241, najčešće u obliku žice. Ukoliko bi došlo do požara, čestice dima koje su ušle u komoru remetile bi nisku i stabilnu struju koju bi proizvodile radioaktivne čestice americija te bi došlo do aktivacije detektora. Prednost ovakvog detektora je brzo reagiranje na male količine dima te rano javljanje prisutnosti požara.
U gromobranima najzastupljeniji radioaktivni izvori bili su kobalt-60, europij-152 i europij-154. Oko posude u kojoj se nalazi izvor ionizirajućeg zračenja dolazi do ionizacije zraka iznad gromobrana, čime se povećava vodljivost zraka, te dolazi do usmjeravanja i pražnjenja atmosferskog elektriciteta na željenom mjestu. Ionizirajuće polje radioaktivnog gromobrana prostire se u promjeru od 300 metara iznad gromobrana, a kako ima oblik stošca okrenutog prema gore ne djeluje na prizemne slojeve.
Ukoliko bi došlo do oštećivanja komora s radioaktivnim izotopima u gromobranima ili detektorima dima, dolazilo bi do nekontroliranog širenja ionizirajućeg zračenja, te su iz tog razloga povučeni iz uporabe.
U rudarstvu i naftnom rudarstvu eksploatacijom, oplemenjivanjem i korištenjem mineralnih sirovina, nafte i plina koje prirodno sadrže poveće koncentracije radionuklida dolazi do nakupljanja većih količina niskoradioaktivnog otpadnog materijala, koji se mora propisno odložiti. Takav tip otpada ulazi u posebnu kategoriju koja se naziva NORM rezidui.
Premda se prirodno radioaktivni materijali (NORM) i rezidui ne smatraju radioaktivnim otpadom, upravljanje njima je regulirano istom regulativom kao radioaktivni otpad. Prema Zakonu o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti NORM materijali su definirani kao „prirodna radioaktivna tvar sa svojstvima promijenjenim korištenjem tehnoloških postupaka u kojoj je koncentracija pojedinih radionuklida promijenjena ljudskim djelovanjem izvan nuklearnog gorivog ciklusa tako da je aktivnost ili koncentracija aktivnosti radionuklida koje sadržava takva radioaktivna tvar iznad granice koju pravilnikom propisuje ministar unutarnjih poslova“.
Pojave prirodno radioaktivnih materijala, bilo u obliku prirodnih izvora ionizirajućeg zračenja, rezidua ili povećanih koncentracija radona, predstavljaju bitan čimbenik u kvaliteti života. S obzirom na to da postoji mogućnost izlaganja ljudi ionizirajućem zračenju te određeni rizik za biotu, nužno je poznavati lokacije na kojima se javljaju prirodno radioaktivni materijali te mogući rezidui, odnosno područja s povećanim koncentracijama aktivnosti radona. Pojam „rezidui“ definiran je u Pravilniku o praćenju stanja radioaktivnosti u okolišu (“Narodne novine” br. 40/18) kao: „materijal koji ostaje nakon industrijskog procesa, a koji se sastoji od ili koji je onečišćen prirodnim radionuklidima i nastaje u industrijskim sektorima“.
Sanacija lokacija s povišenim koncentracijama prirodno radioaktivnih materijala nije obveza Fonda, već vlasnika lokacije i jedinice lokalne samouprave, uz nadzor nadležnih tijela.