U procesu zbrinjavanja radioaktivnog otpada koriste se pojmovi „skladištenje“ i „odlaganje“. Iako su na prvi pogled ta dva pojma slična, postoji jasna razlika.
U skladištu se RAO ili ING čuva pod stalnim aktivnim nadzorom na određeno vrijeme (desetak pa i do sto godina), nakon čega se uklanja iz skladišta, a skladište se razgradi. Tijekom skladištenja može se jednom dijelu RAO-a aktivnost umanjiti toliko da postane komunalni otpad, a preostali RAO se premješta u odlagalište RAO-a.
U odlagalištu se RAO zbrinjava na neodređeno vrijeme, bez namjere da ga se ikada vadi. I u slučaju odlagališta planira se institucionalni nadzor čije je trajanje definirano tipom odlagališta. Pripovršinsko odlagalište, u kakvom će se odlagati NSRAO iz NE Krško, imati će aktivni institucionalni nadzor u trajanju od 50 godina nakon čega nastupa trajni pasivni nadzor.
Skladište se od odlagališta razlikuje u potrebnim istraživanjima na lokaciji, smještaju objekata, postupku licenciranja, postupku prihvaćanja, procjeni utjecaja na okoliš i sigurnosnim analizama. Također, treba ukazati da ne postoji „automatizam“ kojim bi se skladište „pretvorilo“ u odlagalište, jer se radi o fizički i funkcionalno različitim objektima s različitim sigurnosnim i ostalim zahtjevima, te je za svaku fazu potreban postupak procjene utjecaja na okoliš i sigurnosne analize s odgovarajućim istraživanjima na lokaciji.
Skladište RAO-a je privremeni objekt, u cijelom periodu svojeg postojanja aktivno, može prihvaćati novi otpad, spremnici otpada su pod stalnim aktivnim nadzorom, moguće su intervencije dodatne obrade i pakiranja. Stoga operativni troškovi skladišta mogu biti znatni, mada cijena same gradnje skladišta nije značajna u ukupnom kontekstu zbrinjavanja RAO-a. U kontrastu, cijena izgradnje odlagališta je daleko viša, ali trajanje pogona odlagališta (prihvat otpada) i pripadajući operativni troškovi se mogu ograničiti racionalnim planiranjem, npr. produženim skladištenjem prije odlaganja. Takvo skladištenje također otvara mogućnosti budućim generacijama da na bolji i efikasniji način prerade i zbrinu otpad, ali proizvođači otpada imaju obvezu da im za to osiguraju financijska sredstva.
Odlagalište je, s druge strane, trajni objekt najprije pod aktivnim, a zatim pod pasivnim nadzorom u kojem se RAO zbrinjava na neodređeno vrijeme, bez namjere da ga se ikada ukloni.
Zbrinjavanje na neodređeno vrijeme tj. odlaganje pretpostavlja odgovarajuću izolaciju RAO-a od okoliša. Kad predviđeni kapacitet odlagališta bude popunjen spremnicima s RAO-om, preostali prostor se ispunjava punilima radi dodatne izolacije (mort, beton, bentonit…). Na površinska odlagališta postavlja se armirano-betonska ploča, te preko nje izolacijski slojevi (geomembrana, šljunak, glina i sl.), a iznad njih sloj tla i vegetacije. U podzemnim odlagalištima zapunjavaju se pristupna okna i tuneli. Ti se postupci nazivaju zatvaranjem odlagališta.
Nakon zatvaranja, odlagališta će neko vrijeme biti u režimu tzv. institucionalne kontrole, osobito površinska i plitko ukopana odlagališta. Kontrola uključuje početni period aktivnog nadzora, primjerice u vidu mjernih točaka za mjerenje zračenja u neposrednom okolišu. U kasnijem periodu pasivne kontrole može se samo sprječavati pristup odlagalištu, npr. održavanjem ograde, kako se ljudskim aktivnostima ne bi ugrozio integritet odlagališta. Takva je kontrola osobito smislena za pripovršinska odlagališta kratkoživućeg NSRAO-a, kojemu će radioaktivnost pasti na razinu prirodnog okoliša za približno tristo godina.
