Transport (prijevoz) radioaktivnog otpada opÄenito provodi se u skladu sa zahtjevima iz propisa za prijevoz opasnih tvari, toÄnije radioaktivnih materijala. Prva pravila za meÄunarodni prijevoz radioaktivnih materijala objavila je MeÄunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) 1961. godine. Baziraju se primarno na sigurnosti transporta koja se postiže naÄinom pakiranja, radioloÅ”kom zaÅ”titom, edukacijom prijevoznika te nadzorom cijelog postupka transporta. Pravila su Å”iroko prihvaÄena i ugraÄena u meÄunarodne i nacionalne regulatorne propise. Visoki kriteriji sigurnosti i strogi propisi IAEA-e i Ujedinjenih naroda (UN) rezultirali su izostankom radioloÅ”kih nesreÄa u transportu radioaktivnih poÅ”iljki kroz zadnjih pola stoljeÄa. Regulatorna kontrola poÅ”iljke radioaktivnog materijala je neovisna o njezinoj primjeni i podjednako se odnosi na transport cestom, željeznicom, morem i zrakom.
Iako je u javnosti opÄe i ustaljeno miÅ”ljenje da je nuklearna industrija glavni generator radioaktivnog otpada kojeg je potrebno transportirati, viÅ”e od 90% takvog transporta odnosi se na aktivnosti koje nisu povezane s energetikom (prvenstveno medicina, istraživanja, vojska i poljoprivreda).
Standardno se transport radioaktivnih materijala u nuklearnoj industriji promatra posebno za prvi dio gorivnog ciklusa (eksploatacije uranija i proizvodnja gorivnih elemenata), a posebno za zadnji dio ciklusa (transport, obrada/kondicioniranje i odlaganje radioaktivnog otpada, odnosno transport, reprocesiranje i/ili odlaganje istroÅ”enoga nuklearnog goriva). Sigurnost u transportu ostvaruje se inženjerskim zaÅ”titnim sustavima (barijerama) koje imobiliziraju i odvajaju radionuklide od prirodnog okruženja u normalnim i akcidentalnim situacijama. S obzirom na prisutnost terorizma u modernom dobu, poduzimaju se razne mjere zaÅ”tite, od poÄetne faze sigurnosne kontrole materijala i spremnika u tvornici preko sigurnosnih kontrola zaposlenika i osoblja pa sve do satelitskog praÄenja poÅ”iljki. U tom cijelom procesu Å”titi se sigurnost podataka koji se odnose na detalje transporta (dan, vrijeme, odrediÅ”te i sl.) i teži se smanjenju ukupnog vremena potrebnog za transport takvih poÅ”iljki.
Transport radioaktivnih materijala je s obzirom na prostornu razdvojenost postrojenja (tvornica) koje sudjeluju u raznim fazama proizvodnje, obrade i odlaganja radioaktivnog otpada i nuklearnog goriva Äesto meÄunarodnog karaktera i odvija se na velike udaljenosti, a obavljaju ga kompanije s potrebnom licencom.
Transport NSRAO-a
Nisko radioaktivni otpad Äine raznovrsni materijali koji emitiraju nisku razinu zraÄenja, malo iznad normalne pozadinske aktivnosti. Zato ambalaža koja se koristi za prijevoz nisko radioaktivnog otpada ne zahtijeva posebnu zaÅ”titu od zraÄenja.


Srednje radioaktivni otpad sadržava veÄu koliÄinu radioaktivnosti i može zahtijevati posebne Å”titove od zraÄenja. Klasifikacija radioaktivnog otpada je odreÄena za potrebe zbrinjavanja, ali se primjenjuje i kod odabira transportnih spremnika i naÄina prijevoza.
Prijevoz radioaktivnog materijala je potreban ukoliko je materijal proizveden ili se upotrebljava na mjestu razliÄitom od mjesta gdje se obraÄuje, pohranjuje ili zbrinjava. Tada se prikuplja na mjestu nastanka, te prevozi do objekta za obradu otpada, privremenog skladiÅ”ta ili konaÄnog odlagaliÅ”ta.
Propisi odreÄuju vrstu ambalaže koja se mora koristiti, oznaÄavanje paketa, sigurnosne mjere koje paketi moraju zadovoljavati, te dopuÅ”tene vrste prijevoza.
Za prijevoz radioaktivnog materijala obiÄno se koriste sljedeÄi tipovi paketa (spremnika):
- industrijski paketi, tipa: IP-1, IP-2, IP-3;
- paketi tipa: A, B(U), B(M) i C; te
- izuzeti paketi (engleski: excepted package).



Industrijski paketi/kontejneri se koriste za prijevoz materijala niske specifiÄne aktivnosti (LSA), kao Å”to su npr. prirodni torij ili uranova rudaÄa (velike koliÄine materijala s manjim koliÄinama radionuklida jednoliko rasporeÄenim), te za prijevoz povrÅ”inski kontaminiranih predmeta (SCO). Industrijski paketi mogu biti izraÄeni od razliÄitih materijala, raznih su veliÄina i oblika. Za neke specifiÄne prijevoze odreÄenih krutih radioaktivnih materijala nema posebnih ograniÄenja na koliÄine. Postoje tri osnovna tipa industrijskih paketa koji se razlikuju u svojstvima i zahtjevima testiranja: IP-1 (opÄi zahtjevi za prijevoz radioaktivnih i nuklearnih materijala), IP-2 (s posebnim atestima na udar slobodnim padom i test slaganja), te IP-3 (moraju zadovoljiti dodatne testove prskanja vodom i probijanja).
Paketi tipa A su Ävrsti i otporni na ispadanje iz vozila, udarce, kiÅ”u, težinu tereta Å”to se dokazuje posebnim ispitivanjima. Mogu biti izraÄeni od Äelika, staklenih vlakana i sliÄno, s unutarnjom zaÅ”titnom komorom, te materijalima za punjenje i zaÅ”titu. Koriste se za manje koliÄine radioaktivnog materijala umjerene aktivnosti (definirana ograniÄenja), kao Å”to su npr. neki medicinski izvori za dijagnostiku ili terapiju, baždarni izvori i drugo.
Paketi tipa B(U) i B(M) koriste se za prijevoz veÄih koliÄina radioaktivnog materijala ili radioaktivnih materijala viÅ”e aktivnosti (npr. za radioizotope, koncentrirane materijale, radioaktivni otpad, istroÅ”eno nuklearno gorivo i drugo). Ävrste su konstrukcije kojom se mora ograniÄiti rasipanje radioaktivnog materijala i pojaÄano zraÄenje Äak i u sluÄajevima teÅ”kih nezgoda u prijevozu.
Paketi tipa C su izrazito Ävrsto i izdržljivo konstruirani, kako bi mogli (izmeÄu ostalog) izdržati i pad s velike visine. Koriste se prvenstveno za prijevoz radioaktivnog materijala zraÄnim putem.
Konstrukciju paketa tipa B i C odobravaju nadležna državna tijela. Kod paketa tipa B, dodatno slovo U oznaÄava unilateralno (jednostrano) licenciranje od strane zemlje porijekla, a M oznaÄava multilateralno (mnogostrano) licenciranje od strane nadležnog tijela zemlje provoza ili zemlje odrediÅ”ta.
Izuzeti paketi koriste se za prijevoz vrlo malih koliÄina radioaktivnog materijala (npr. dojavljivaÄi dima) koji predstavljaju vrlo malu radioloÅ”ku opasnost. Za takve pakete su propisana odreÄena ograniÄenja uÄinaka udara, vibracije, vode i degradacije materijala za pakiranje, ali ne moraju biti posebno oznaÄeni (osim odgovarajuÄeg UN broja), te nije potrebna dodatna dokumentacija za prijevoz.

Transportni sustavi obuhvaÄaju seriju nezavisnih zaÅ”titnih barijera koje Äuvaju radioaktivni materijal sigurno odvojen od okoliÅ”a. IzraÄeni su na naÄin da bi ispuÅ”tena radioaktivnost, u sluÄaju nesreÄe, bila niža od pozadinskog zraÄenja. Za transport nuklearnih materijala sigurnost je kljuÄni Äimbenik ā svaki tip poÅ”iljke podliježe strogim normama, koje je preporuÄila IAEA u suradnji s UN-om.
Prije samog fiziÄkog transporta radioaktivnih poÅ”iljki potrebno je provesti sigurnosne kontrole i mjerenja. Potrebno je provjeriti ispravnost brtvi industrijskih paketa i ostalih komponenti, izvesti test na ispuÅ”tanje toksiÄnih plinova, provesti radijacijska mjerenja na specifiÄnim povrÅ”inama paketa (kako je prikazano na slici). Institucije koje se brinu o transportu takvih poÅ”iljki moraju zadovoljiti meÄunarodne sigurnosne regulative ā tehniÄko stanje prijevoznog sredstva, odabir rute, osposobljenost radne snage, oznaÄavanje paketa, dokumentacija i sl.






Transportne oznake radioaktivnog materijala
Paketi moraju biti oznaÄeni i UN brojem i odgovarajuÄim natpisom o kojem se radioaktivnom materijalu radi. U sluÄaju prijevoza fisilnog materijala, paketi i poÅ”iljke oznaÄavaju se posebnom oznakom i indeksom kritiÄne sigurnosti (CSI). U meÄunarodnim propisima o prijevozu opasnih tvari nuklearni i radioaktivni materijali su u klasi ā7ā, a definiraju se kao radioaktivne tvari Äija specifiÄna aktivnost premaÅ”uje propisane graniÄne vrijednosti. Ovisno o vrsti paketa koji se prevozi, naljepnice se stavljaju na vanjskom dijelu vozila na istaknutom mjestu.

Transport ING-a
Sigurnosni propisi prema IAEA-i propisuju rigorozne kriterije koje spremnici ING-a moraju zadovoljiti, a odnose se na mehaniÄku izdržljivost u sluÄaju pada, zapaljenja ili potapanja. Spremnici koji udovoljavaju takvim kriterijima, a ovisno o svom sadržaju, imaju certifikat tipa A, B ili C za transport cestom, željeznicom ili brodom. IstroÅ”eno gorivo se može preraditi, a nastali visoko radioaktivni otpad ustakliti (vitrificirati) Äime se postiže imobilizacija visokoaktivnih radionuklida. Za spremnike za prijevoz vitrificiranog visokoaktivnog otpada primjenjuju se isti sigurnosni kriteriji kao i za istroÅ”eno nuklearno gorivo.

MeÄunarodni zakonik za transport istroÅ”enoga nuklearnog goriva morem stupio je na snagu 2001. godine te propisuje konstrukciju posebnih spremnika i tzv. NIF (Nuclear Irradiated Fuel) brodova prema sigurnosnim propisima IAEA-e.

Transport plutonija
Plutonij (Pu) je radioaktivan i toksiÄan metal koji se izdvaja u fazi ponovne prerade istroÅ”enoga nuklearnog goriva, a služi za izradu novog goriva, u obliku mjeÅ”avina oksida U i Pu, pod nazivom MOX (Mixed Oxide). Nakon ponovne prerade ING-a, Pu se transportira kao oksid u prahu jer je to njegov najstabilniji oblik i netopiv je u vodi. Oksid plutonija se transportira u nekoliko razliÄitih tipova zatvorenih spremnika i svaki može sadržavati i do nekoliko kilograma materijala, ovisno o dozvoljenoj razini koja spreÄava moguÄnost lanÄane reakcije fisije. Standardnim transportom kamionom prevozi se samo jedan kontejner u kojem se nalazi od 80 do 200 kg oksida plutonija.

